RANA INTERVENCIJA
Upravo radi toga je rana dijagnostika vrlo važna, kako u medicinskoj tako i u edukacijsko-rehabilitacijskoj praksi, te je neophodno provoditi evidenciju i kontrolu sve djece rođene s faktorima rizika, a sve u svrhu što pravodobnijeg djelovanja na razvoj djeteta.
Uz dijagnostiku, edukacija roditelja zauzima također vrlo važno mjesto, moglo bi se reći i najvažnije, jer roditelji su ti, ako dijete nije hospitalizirano, koji najviše vremena provode sa svojim djetetom.
Kao posljedica oštećenja mozga javlja se čitav niz smetnji kako na motoričkom, tako i na perceptivno-kognitivnom planu, što zahtijeva pristup stručnjaka različitih specijalnosti, gdje bi roditelji trebali imati aktivnu ulogu kako bi mogli rehabilitacijski program provoditi kod kuće, i to prilikom obavljanja svakodnevnih aktivnosti. Stoga, edukacija roditelja te ostalih ukućana ima vrlo veliko značenje u provođenju individualnog rehabilitacijskog programa kako bi omogućili svome djetetu da postigne maksimum u svome psihomotoričkom razvoju.
Upravo u ovom pordučju, individualni rad kod kuće, te pisanje rehabilitacijskih programa je područje koje je u svijetu prepoznato kao posao edukacijsko-rehabilitacijskog stručnjaka, odnosno specijalista rane intervencije, kadra koji se zadnjih godinu dana u suradnji s europskim i američkim sveučilištima educira na Poslijediplomskom specijalističkom studiju iz rane intervencije.
Rana intervencija dijeli se na dva područja.
Kako je poznato, većina djece bez teškoća u razvoju se igra samostalno bez pomoći roditelja, i kako nije lako vidjeti kako igra djeluje na djetetov mozak, većina ljudi razmišlja o igri kao o nekoj vrsti zabave zaboravljajući pritom činjenicu da se djeca, igrajući se, razvijaju i uče.
Igra je slobodna, prirođena, spontana dječja aktivnost u kojoj dijete izražava svoje misli, osjećaje, potrebe i poteškoće. Ona je sredstvo svjesnog razvoja djeteta i može djelovati i djeluje na njegov emocionalni, spoznajni, socijalni i tjelesni razvoj. (iz predavanja Sekušak-Galešev, S. Prof.)
Dijete nauči najviše za vrijeme igre. Ono kroz igru razvija različite sposobnosti i stječe radne navike. U igri se djeca opuštaju, oslobađaju napetosti i straha. Ona služi i za stjecanje samopouzdanja, pogotovo kod djece koja imaju problema s kretanjem, jer igra djeluje poticajno na djetetovu umnu i motoričku aktivnost. U igri, dijete pokreće dijelove svog tijela na bezbroj različitih načina, a osjeti iz tih pokreta dodaju njegovoj percepciji tijela nove senzorne spoznaje.
Dok se igra, dijete prvo upoznaje sebe, igra se vlastitim rukama, nogama, dodiruje si nos, lice, potom upoznaje predmete koji mu se donose u njegov prostor, a tek kad počinje puzati, dijete stiče spoznaju o okolini koja ga okružuje i predmetima u okolini. Kroz velike pokrete čitavog tijela, ono uči kako se nositi s prostorom oko sebe. Ono upoznaje svojstva predmeta kao što je materijal, boja, oblik, njihove međusobne odnose kao veliko, malo, teško, i ostalo.
Kod dijeta koje ima poteškoće u psihomotoričkom razvoju igra zauzima posebno mjesto posebno zato što to dijete ima, ako je obuhvaćeno tretmanom, strogo raspoređen dan na hranjenje, vježbanje, spavanje, pa igra često biva zaboravljena. Roditelje najčešće podcjenjuju značaj igre te da i njihovo dijete, bez obzira na svoje poteškoće i ograničenja, ima potrebu za igrom i da je ono kao i svako drugo dijete spremno i sposobno učiti kroz igru kao najprirodniji način učenja.
Majke najčešće znaju pomoći svome zdravom djetetu u igri, ali sa djetetom koje ima poteškoće u psihomotornom razvoju većina njih ima teškoća.
Prvi problem koji se javlja je kako roditelji mogu pomoći svome djetetu i igri, jer ako dijete ima problema s ravnotežom, koordinacijom očiju i ruku te poremećajem vida, ono neće biti sposobno samo se igrati.
Dijete neće moći samo doći do igračke, ako mu je ne približimo, ili će imati problema sa samim uočavanjem igračke. Njegovo oštećenje mu priječi da uči putem igre na prirodan način i pomoć mu je neophodna.
Roditelje treba uputiti da djetetu s takvim poteškoćama trebaju donositi igračke intenzivnih boja, po mogućnosti zvučne i sa što je moguće manje detalja, kako ne bi poticali distraktibilnost kod djeteta.
Ako je dijete sposobno samostalno držati glavu iznad podloge oko jedne minute oslonjeno na podlaktice, trebamo ga poticati da iz tog položaja poseže prema igrački i pokuša je dohvatiti. Vrlo je važno da roditelj zainteresira dijete za određenu igračku te da ga bodri u njegovom nastojanju.
Ako je igračka zvučna, osim što se igra, ono uči da pritiskom na određeno mjesto na igrački ona proizvodi zvuk, odnosno dijete uči da svaka njegova akcija izaziva određenu reakciju u okolini, što je ujedno i poticaj djetetu za daljnje motoričko djelovanje. Kako dijete u prvim mjesecima svoga života predmete iz svoje okoline najčešće istražuje ustima (oralna faza), treba dopustiti djetetu da stavi igračku u usta i okusom upozna karakteristike određene igračke.
U prve dvije godine života značajan dio igre se odvija oponašanjem glasova i pokreta. Djetetu možemo pomoći radeći razne geste, ponavljajući kratke rečenice, pjevušeći određene pjesmice u kojima se spominju dijelovi određene radnje i dijelovi tijela. Moramo paziti na to da dijete vidi što radi i da čuje što govorimo. Dijete će otkriti da je sposobno izvoditi različite glasove i geste.
Važno je da se roditelji nauče igrati sa svojim djetetom, jer gotovo svaka vježba koja se provodi u ranom periodu života, provodi se kroz igru, što je neophodno radi pridobivanja djeteta na suradnju i daljnji rad.
EDUKACIJA RODITELJA
Edukacija roditelja najvažnija je prepreka koju oni moraju svladati kako bi mogli što više pomagati djetetu u njegovom razvoju, što je pogotovo važno u prvim godinama djetetova života.
Edukacija roditelja u obitelji je vrlo kompleksan problem jer se ne provodi samo edukacija roditelja, nego i edukacija cijele obitelji, odnosno ukućana, te svih osoba bliskih djetetu koje dnevno provode određeno vrijeme s djetetom, ujedno se tu u latentnom obliku prisutni, manje ili više, svi oblici podrške koje pružate roditeljima kako bi se što lakše prilagodili novonastaloj situaciji. Dakle, edukator bi trebao posjedovati osnove znanja iz medicine, pedagogije, dječje psihologije, i iz teorije obitelji i rehabilitacije, psihologije, psihoterapije te osnove komunikacije, kako s djetetom, tako i s roditeljima.
Idealno bi bilo kada bi edukacijski rehabilitator mogao provoditi rehabilitaciju u samoj obitelji, odnosno u neposrednom djetetovom okruženju u kojem ono raste i razvija se, što ujedno omogućuje rehabilitatoru neposredno promatranje i savjetovanje u direktnim životnim situacijama.
Za majku je urođeno da se brine za svoje dijete (nagonski), ali ako se dijete rodi sa problemima, dolazi do poremećaja tih odnosa i roditelju je potrebna pomoć, odnosno potrebno im je ukazati što i kako da radi sa svojim djetetom .(predavanje dr. Veličkovića, M., Zagreb 2002).
Liječenje se ne smije smatrati odvojenom dnevnom djelatnosti u trajanju od 30 minuta, nego se mora prilagoditi neposredni aktivnostima dana (Finnie, Nancie, R., Postupak s cerebralno paraliziranim djetetom kod kuće, str.3, Beograd 1974).
Majka mora shvatiti zašto čini određene stvari i zašto ne smije napraviti druge, odnosno zašto su određeni položaji dobri za dijete, a ostali kontraindicirajući.
Ona mora naučiti razumjeti svoje dijete i njegove poteškoće i znati što bi ono moglo postići ako mu se pravilno pomogne u određenoj fazi razvoja.
To se postiže tako što rehabilitator odlazi u obitelj, te objašnjava majci korak po korak, što radi i zašto. Edukacija se provodi kontinuirano, s obzirom na djetetovu fazu razvoja. Kako dijete raste i stječe nove vještine i spoznaje, tako je potrebno educirati roditelje.
Od velike važnosti je da roditelji sami pokažu volju i želju za učenjem kako bi edukacija i njena primjena bile što uspješnije.
Važno je da se roditelj educira za samostalni rad s djetetom, pogotovo onih „vježbi“ i položaja koje može provoditi prilikom obavljanja svakodnevnih aktivnosti kao što su kupanje, hranjenje, igranje, presvlačenje,...
Uvidjevši složenost i interdisciplinarnost ove tematike, te u suradnji sa sličnim studijima u svijetu, Edukacijsko rehabilitacijski fakultet u Zagrebu pokrenuo je Poslijediplomski specijalistički studij iz rane intervencije na kojem se obučava budući stručni kadar pod nazivom Specijalist rane intervencije.
LITERATURA
1. Cain Coling, M. A. (1991): Developing Integrated Programs, Therapy Skill Builders, Arisona.
2. Denona, I., Batinić, M. (1999) (2002): Problemi prihvaćanja i prilagodbe roditelja na dijete s cerebralnom paralizom. Osposobljavanje roditelja za primjeren tretman djeteta s cerebralnom paralizom, Tonimir, Varaždinske toplice.
3. Dimić, LJ., Kraćun, M., Kovačić, Z. Trifunović, (1990): Igra u defektološkom tretmanu djece s motoričkim i perceptivnim teškoćama u razvoju. Oblici i sadržaji edukativnog i rehabilitacijskog rada s djecom i omladinom s tjelesnom invalidnosti i kroničnim bolestima. Savez društva defektologa, Zagreb.
4. Finnie, R. N. (1998): Handling the young Cerebra Palsied Child at Home; London.
5. Fröhlich, A., Bienstein, C. (1996): Basale Stimulation in der Pflege, verlag selbstbestimmtes leben, Düsseldorf.
6. Fröhlich, A. (1999): Pädgogische Aspekte der Förderung von Kindern und Jugendlichen mit cerebralen Bewegungsstörungen. Bundesverband für Körper – und Mehrfachbehinderte e. V., Düsseldorf.
7. Fröhlich, A. (1999): Zum Konzept der basalen Stimulation. Bundesverband für Körper – und Mehrfachbehinderte e. V., Düsseldorf.
8. Joković-Turalija, I. (1990): Defektološki program u funkciji razvoja nekih perceptivno-kognitivnih i motoričkih sposobnosti djeteta s cerebralnom paralizom, Defektologija, vol. 26. 1, str. 1-9
9. Joković, I., Pajca, G. (1999): Edukacija roditelja u procesu re/habilitacije djeteta s cerebralnom paralizom; u: : Cerebralna paraliza – multidisciplinarni pristup; Hrvatski savez udruga dječje i cerebralne paralize, Zagreb, str. 55-58.
10. Joković-Turalija, I., Znaor, M, Ivkić, D. (2000): Rana stimulacija razvoja djeteta s cerebralnom paralizom u: Kvaliteta življenja osoba s cerebralnom paralizom; Hrvatski savez udruga cerebralne i dječje paralize, Zagreb, str. 26-30.
11. Joković-Turalija, I.,Pavlić, M., Horvat, D. (2002): Rana stimulacija djeteta s cerebralnom paralizom – terapijski koncept. Znanjem do izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom, HSUCDP, SDDH, Zagerb, str. 26-32.
12. Kumar, G. (2002): Obitelj i cerebralna paraliza. Znanjem do izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom, HSUCDP, SDDH, Zagerb, str. 70-72.
13. Stevanović, M. (2000): Obiteljska pedagogija. Znanstvena biblioteka, Varaždinske toplice.
14. Stojčević Polovina, M. (2000): Polivalentna rehabilitacija djece ometene u razvoju; u: Fizikalna medicina i rehabilitacija u hrvatskoj, Zagreb, str. 52-65
15. Vučinić, Ž. (1999): Cerebralno paralizirano dijete i igra. Osposobljavanje roditelja za primjeren tretman djeteta s cerebralnom paralizom, Tonimir, Varaždinske toplice.
16. Horvat, D. (2002): Edukacija roditelja djeteta s usporenim psihomotoričkim razvojem. Diplomski rad na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu, Sveučilišta u Zagrebu
| « Rujan 2024 » | ||||||
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | 1 |
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 |
| Korisni linkovi |  |
 |
